Sonar, lidar, radar/optički protok

Stoga, ako triangulacija pomoću satelita nije dobar način izbjegavanja tla, pokušajmo ga izravno "vidjeti"!

Trenutačno postoje najmanje tri gotove tehnologije za određivanje udaljenosti koje mogu odašiljati signale i vidjeti koliko je vremena potrebno za odbijanje: sonar, lidar i radarski modul se sada mogu koristiti.

Međutim, ovi senzori imaju slabosti:

Slabost 1: apsorpcija

Neke površine jednostavno ne odskaču. Zavjese i tepisi apsorbiraju ultrazvučne valove, tamna boja lidar, a voda mikrovalove. Ne možeš pobjeći od onoga što ne vidiš.

Slabost 2: fazne smetnje

Postoji interferencija signala između senzora. Što se događa kada spojite više identičnih senzora zajedno? Kako znate da signal koji ste otkrili pripada ovom senzoru? Čak se i jedan senzor mora nositi s preslušavanjem samog sebe i čekati dovoljno dugo da jeka nestane.

Signali se mogu "kodirati" (u osnovi šifrirati) tako da je svaki signal jedinstven, ali to povećava složenost uređaja. * * Dobro rješenje je polu-randomizacija plana signala, tako da vrijeme neće biti zaključano i uvijek će biti prevareno signalom sinkronizacije.

Optički senzor protoka je drugačija metoda koja koristi kameru za promatranje postaje li objekt u leći veći (što pokazuje da se tlo/zid brzo diže), smanjuje (kada prepreka nestane) ili klizi u stranu. Kamere ne ometaju jedna drugu poput sonara. Ako ste jako pametni, možete procijeniti nagib i druga 3D svojstva.

Optički senzori protoka još uvijek imaju slabost "apsorpcije". Potrebna vam je površina s dobrom teksturom kako bi vidjeli tijek, baš kao što njihov optički miš ne može raditi na staklu. Postaju sve popularniji jer je strujanje računala sada nešto što možete staviti u FPGA ili brzo ugrađeno računalo.